Paranormalno i ostala sranja

subota, 08.12.2007.

Tajna egipatskih piramida

U povijesti velikih ljudskih civilizacija ima primjera izgradnje objekata ili kompleksa objekata uz nuzno sudjelovanje masovne ljudske radne snage, a da je ipak ostao veliki broj nejasnoca u pogledu stvarnog razloga izgradnje objekta ili u pogledu primjenjivanja silovite tehnologije izrade odnosno obrade materijala. Mozemo si dozvoliti slobodu da vezano na izgradnju egipatskih piramida postavimo pitanje u jednom dijelu o sudjelovanju bica izvan ovog vremena i prostora. Covjek tri tisuce godina prije Krista nije imao cak ni duhovnu potrebu za ispoljavanje kroz objekt egipatske piramide.
Kada je rijec o piramidama moze se reci da je covjek od njihovog postanka do danas jako puno pisao, istrazivao i razmatrao sto one jesu i sto one nisu. Prilikom najmodernijih istrazivanja uvijek se pojavljuje mnogo nepoznanica, te su jos uvijek kao objekti u ovom vremenu i prostoru obavijeni velom tajni. Znanja su otisla sa ljudima, koji ih tokom vremena nisu predavali dalje svojim nasljednicima.
Osnovno pitanje koje se postavlja i koje je mucilo razne istrazivace je nacin na koji su obradivani kameni blokovi, nacin na koji su transportirani od kamenoloma do gradilista, te kako su dizani na odredenu visinu. Ovo nije postavljanje nikakve teorije, vec je dio univerzalnog znanja. Dopusteno mi je i dano da ga iznesem u ogranicenoj cjelini.
Uz veliki broj robova i ostale radne snage, Egipcanima su pomagala i bica iz druge prostorne dimenzije i uz suradnju i savez BOGA SUNCA RA. Egipcani su gradeci piramide podizali i transportirali kamene blokove iskljucivo pomocu uklanjanja sile gravitacije. Silu gravitacije su uklanjali loveci prvu zraku jutarnjeg sunca, vracajuci je natrag Bogu Svevisnjem, Svemogucem, uz usmjerenu molitvu. Tako su vrsili izmjenu vremensko prostorne dimenzije.
Usmjerenu molitvu je znao RA MALIZ, vrhovni svecenik Boga Sunca Ra, koji je bio organizator i izvrsitelj provedbe i izgradnje Keopsove piramide. On je poslan iz druge vremensko prostorne dimenzija, da pomogne Egipcanima u izgradnji piramide. U ruci je uvijek nosio crveni srcoliki uredaj, slican danasnjem mobitelu. Taj uredaj je bio kljuc odlaska i dolaska, spajanja i razdvajanja. Drugim rijecima uredaj je sluzio za komunikaciju i putovanje kroz vrijeme i prostor. Ra Maliz je ukupno zivio 274 godine u ovoj dimenziji vremena i prostora. Usmjerena molitva ponovno ce biti izrecena prilikom demonstracije dizanja bloka u Egiptu.
Kameni blokovi su rezani i obradivani uz pomoc naprava koje su Egipcani dobili od bica iz druge dimenzije. Naprave su bile malih dimenzija i radile su u paru. Nisu ih znali izradivati, vec samo pokretati. A one su savrseno rezale kamene blokove na tocno zadanu dimenziju. Drugi takav par uredaja je snimao polozaj gdje treba doci kameni blok. Spoj kamenih blokova je uvijek bio kao ruka i rukavica. Radi se o uredajima koji su slicni danasnjim racunalima u procesu proizvodnje. Danasnjem covjeku je nepoznata i neobjasnjiva energija koja je koristena za pokretanje i rad tih uredaja. Energija je bila kombinacija sunceve svjetlosti i molitve.
Da bi kameni blok bio dignut na odredenu visinu, bilo je potrebno uloviti prvu zraku jutarnjeg sunca u podnozju bloka, reflektirati je na suprotnu plohu, poslati je kroz rupicu u disku koji je na vrhu stupa, vertikalno prema gore, prema Bogu Sunca Ra. Stup je bio od kamena, okrugli, sa ravnim zavrsetkom. Visina stupa je proporcionalno smanjena u odnosu na visinu na koju se kameni blok dizao. Korekcija visine je radena u podnozju stupa. Na vrhu je disk promjera 5 cm, sa rupicom od pola milimetra.
Molitva ide u obredu koji prethodi izlasku Sunca. Moli se Boga Sunca da izade, da se ponovo pojavi, kao i prethodnog dana. Moli samo jedna osoba, i uvijek samo jedna. Ne mora biti ista, ali je Bogu draze da je ista. Molitvu je trebalo izgovarati iz srca, u protivnom je dizanje bloka izostajalo. Covjek na Zemlji, koji uspije prvu zraku radajuceg Sunca vratiti Bogu Sunca Ra, uz molitvu iz srca, zavrijedio je veliku milost, te mu ona u roku 5 minuta bude ukazana. Na taj nacin je kameni blok bio dignut na tocnu visinu i polozaj.
Vrijedilo je danima pokusavati uhvatiti prvu jutarnju zraku sunca, nego uz pomoc fizicke snage dizati teret. Zrtve koje su Egipcani prinosili u obliku nerodene djece, nisu bile potrebne, ali su ih ipak prinosili. To se dogadalo narocito onda kada je dizanje bloka izostalo, bilo zbog neuhvacene zrake ili lose izgovorene molitve.
Energija duha poboznih ljudi u okruzenju piramide je kljucni element da bi se putem zakona konstelacije takvog tijela aktiviralo djelovanje Bozanske energije.

| komentari (5) | print | # | * |

utorak, 27.11.2007.

Bermudski trokut

Rub izgubljenog svijeta, Trokut smrti, Groblje Atlantika, Zona sumraka, Vražji trokut, Bermudski trokut - sve su to nazivi za imaginarno područje na Atlantiku uz koje se vezuju misteriozne priče o nerazjašnjenim nestancima brodova, ljudi i zrakoplova, neobičnim svjetlima, vodenim vrtlozima i sličnim pojavama.
Ovisno o izvorima, u Bermudskom trokutu se od vremena Kristofora Kolumba do danas dogodilo od 200 do 1000 nesreća. Howard Rosenberg, pisac zaintrigiran tajnama Trokuta, u svojim je istraživanjima prikupio podatke o 8000 poziva u pomoć američkoj Obalnoj straži samo tijekom 1973. godine, te podatak da je u ovome stoljeću "vražji trokut" bez traga odnio više od 50 brodova i aviona.
Bizarni događaji zabilježeni na ovom području datiraju još od vremena kad je Kolumbo doplovio nadomak obalama srednje Amerike. I sam Kolumbo bio je svjedokom neobičnih događanja u Trokutu: pri plovidbi njegovih brodova Nina, Pinta i Santa Maria 1492. godine kompas je poludio, a Kolumbo i posada vidjeli su čudna svjetla na nebu, o čemu postoje zapisi u brodskom dnevniku.
Tajanstvenim tragedijama u Bermudskom trokutu naknadno je pripisano i otkriće broda Mary Celeste: brod je 1872. godine nestao, te nađen napušten na pučini, oko 400 milja izvan kursa New York-Genova kojim je plovio prije nestanka. Nije bilo traga života desetero članova posade. Najpoznatiji, pak, događaj vezan uz Bermudski trokut - od kojeg, zapravo, i započinje moderna legenda - jest nestanak "leta 19". Zbilo se to 5. prosinca 1945. godine kad je pet mornaričkih bombardera misteriozno nestalo na rutinskom zadatku, a nestao je i avion upućen u potragu. Ukupno, bez traga je nestalo 27 ljudi.
Kao Bermudski trokut, ovo je područje "krstio" Vincent Gaddis u članku "Smrtonosni Bermudski trokut" što ga je 1964. godine objavio u listu Argosi. Zanimanje za fenomen područja s kojeg se bestragom nestaje u pravu je euforiju, međutim, preraslo kad je Charles Berlitz 1974. godine objavio bestseller Bermudski trokut. Podgrijavanju euforije puno su pridonijeli i mas-mediji.
I danas Bermudski trokut intrigira svojim tajnama, no skeptici su sve glasniji: njihova je teorija da je prava misterija kako je Bermudski trokut uopće postao misterija. Tajanstveno i neobjašnjivo ljudima je oduvijek bilo privlačno i zanimljivo, a uz tajanstvenost, čudo i misteriju nikako ne idu racionalna objašnjenja. No, upravo su takva objašnjenja ona koja za slučajeve iz Bermudskog trokuta daju skeptici. Što se Kolumba tiče - prema podacima iz njegova brodskog dnevnika - on je poludjeli kompas objasnio odstupanjem između geografskog i magnetskog sjevernog pola. Svjetla koja je opisao kao "velike vatrene buktinje" vjerojatno su bili meteori. Pronalazak broda Mary Celeste bez posade također je objašnjiv: na brodu nije pronađen ni jedan pojas za spašavanje, što navodi na pomisao da su pomorci napustili brod za vrijeme oluje misleći da je Mary Celeste neće izdržati. No, ono što najviše udaljuje od misterija jest činjenica da je ovaj brod pronađen daleko od Bermudskog trokuta - čak u blizini obale Portugala. Različiti izvori, naime, različito određuju veličinu Bermudskog trokuta: ona varira od 500.000 kvadratnih milja do tri puta većeg područja. Imaginacija nekih autora u Trokut uključuje Azore i Meksički zaljev. Pripisivane su mu i nesreće koje su se zbivale uz obale Irske, na Pacifiku i Indijskom oceanu. Po tome bi se Trokut mogao nazvati ne bermudskim, nego "svesvjetskim morskim prokletstvom", upozoravaju "trezvenjaci".
Oni koji tvrde da činjenice ne podupiru legendu, dali su objašnjenje i za zbivanja vezana uz "let 19": posadu svih pet zrakoplova činili su neiskusni pripravnici, s iznimkom vođe patrole poručnika Charlesa Taylora koji tog dana nije imao volje letjeti, pa je misiju čak htio prepustiti drugome. Iako je vrlo brzo utvrdio da mu kompas ne funkcionira, let je nastavio naslijepo, oslanjajući se na navigaciju prema zemaljskim orijentirima. No, nadošla je oluja, ali je Taylor, dezorijentiran, usprkos upozorenjima pripravnika da je "zapad na drugoj strani", te ne prebacujući vezu na čistiju radijsku frekvenciju, posadu odveo u pogrešnom pravcu, daleko na Atlantik. Pritom im je i goriva nestalo. Zbog toga su protivnici teorija o čudima u Trokutu govorili da je "jedina misteriozna sila ovdje bila sila gravitacije koja je djelovala na avione bez goriva". Istina je da se nije našao ni najmanji trag ni jednog aviona, no ako ih je poručnik zbilja odveo daleko na Atlantik, vjerojatno su pali na području gdje ocean naglo ponire: unutar Bermudskog trokuta leži, naime, gotovo devet tisuća metara duboki Portorikanski rov, najdublja točka Atlantika, a avioni i brodovi koji tamo potonu rijetko se ponovno viđaju. Najpoznatiji nestanak u Bermudskom trokutu je nestanak leta 19 5. studenog 1945. Riječ je o pet aviona američke ratne mornarice nestalih bez traga na rutinskom treningu. Nestalo je i šest drugih letjelica, poslanih da pronađu let 19, također bez traga. Ukupno je nestalo 27 marinaca. Navodno je Kolumbo na svojoj plovidbi prema Novom svijetu opazio čudna svjetla iznad tog područja, no vjerojatno je zapravo vidio pad meteora.

O nestanku brodova i aviona u Bermudskom trokutu bilo je nekoliko teorija, a najprimamljivija je ona o crnoj rupi i mišljenje da su putnici i objekti nestali u nekoj drugoj dimenziji. No, posljednja znanstvena istraživanja otkrila su da je nestanak na tom području zapravo moguć zbog negativne gravitacije koja onemogućava pravilno pokazivanje smjera na kompasima. Riječ je o velikom prostoru s mnogo otočića koji se s visine svi čine istima te je lako izgubiti orijentaciju.

To se dogodilo i letu 19 – marinci više nisu znali lete li iznad Meksika ili Floride i u kojem smjeru da lete, sve dok nisu ostali bez goriva. Na tako velikom prostoru teško je pronaći avion koji je pao i nestao pod površinom oceana. Na kraju krajeva, u Bermudskom trokutu leži i najdublja točka Atlantskog oceana. Što se brodova tiče, otkriveno je da na tom području postoje morski virovi koji nastaju od podzemnih potresa, toliko snažnih da su u stanju potopiti, tj. usisati cijeli brod.

Najpoznatije nesreće u Bermudskom trokutu

Bermudski trokut je od 1945. godine "progutao" nekoliko stotina

zrakoplova i brodova, te više od 1000 ljudi. Uz najčuveniji nestanak, onaj "leta 19" 1945.godine, nesreće koje su izazvale najviše zanimanja javnosti su:

1918.: brod USS Cyclops nestao je zajedno s 300 ljudi na putu iz Barbadosa u Baltimore
1941.: brodovi Proteus i Nereus nestali na odvojenim putovanjima s Djevičanskih otoka u SAD
1947.: vojni C-45, supertvrđava, nestao je 100 milja od Bermuda
1948.: četveromotorni Tudor IV. izgubljen s 31 žrtvom
1948.: DC-3 izgubljen s 32 putnika i posadom
1949.: nestaje drugi Tudor IV.
1950.: golemi globemaster američkih zračnih snaga - izgubljen
1950.: američki teretni brod SS Sandra, 350 stopa dugačak, potonuo bez traga
1952.: britanski transportni avion york izgubljen s 33 čovjeka
1954.: Lockheed constellation američke mornarice nestao s 42 osobe
1956.: hidroavion Martin P5M američke mornarice nestao s 10 članova posade
1962.: KB-50, tanker-avion američkih zračnih snaga - izgubljen
1963.: Marine Sulphur Queen, 425 stopa dugački američki teretni brod, nestao s kompletnom posadom. Nikad nisu poslali SOS niti je ikad nađen ikakav ostatak broda
1963.: dva golema stratotankera američkih zračnih snaga nestaju na jednostavnoj vježbi
1963.: nestaje cargo master C-132
1967.: vojni YC-122 pretvoren u teretni avion - izgubljen
1970.: francuski teretnjak Milton Iatrides nestao
1972.: njemački teretnjak Anita, 20.000 tona, nestao s 32 člana posade

Posljednji nestanak

U srpnju 1997. godine na području Bermudskog trokuta britanska je fregata našla napuštenu jahtu. Jahta je, kako se pokazalo, pripadala Ralfu Shillingu i njegovoj supruzi, njemačkom paru čiji je nestanak prijavljen deset mjeseci prije. Časnici s britanske fregate zamijetili su čudan izgled jahte: bila je bez jedara, konopci su visjeli, a unutra je pronađena odjeća, pune pepeljare i otvorena knjiga koja je izgledala kao da ju je netko ostavio samo na trenutak

| komentari (11) | print | # | * |

četvrtak, 22.11.2007.

Sotonizam

Pojam sotonizam (satanizam, dijabolizam) označava obožavanje demona, odnosno Sotone, a u uskoj je vezi s pojmovima poput okultizma, čarobnjaštva i crne mise. Sotonizam je vjera, odnosno vjerovanje, nastalo isključivo iz ljudske razočaranosti Bogom koji nije ispunio svoja obećanja, niti ljudska očekivanja. Stoga se vjernici obraćaju sili za koju vjeruju da je snažnija od sile Boga koji ne daje ništa osim praznih obećanja. Crna misa predstavlja osnovni ritual ovog vjerovanja. Svećenik koji vodi takav obred odjeven je u odoru nalik onoj kršćanskog svećenika koji vodi misu, osim što nosi ogrtač od kozje kože, odnosno jareću glavu. Jarac je česti simbol Sotone i dovodi se u usku vezu s njim. Crna misa predstavlja parodiju kršćanske mise pri čemu se križ okreće naopako, molitve izgovaraju natraške, izvode se žrtvovanja, umjesto svetog vina u kaležu je krv žrtvovane životinje (ili osobe) ili mokraća, te se izvode ritualne orgije.

Povijest

Porijeklo sotonizma nije posve definirano. Prema nekim izvorima smatra se da je francuski časnik Gilles de Rais jedan od prvih osnivača. Rais, koji je 1440. godine optužen i pogubljen zbog čarobnjaštva, kanibalizma i sadizma, i koji se prema nekim izvorima ubraja među tzv. “povijesne vampire”, svakako je jedna od prvih osoba koje povijest bilježi kao demonopoklonstva. Procvat sotonizma se javlja u Francuskoj za vrijeme kralja Louisa XIV. (17. i 18. stoljeće). U Lingurgu su djelovali u drugoj polovici 18. stoljeća vrlo surova grupa sotonista (nazivali se “Jarci”), a koji su održavali obrede crnih misa, popraćene zločinima, mučenjima i silovanjima. Preko 400 pripadnika ove skupine bilo je uhvaćeno i obješeno, ali oni ipak nisu nestali sve do 1780. Prva knjiga o sotonizmu “Grimore of Honorious” tiskana je u 17. Stoljeću, mada je najvjerojatnije puno starija. Tu su skupljene sve upute za održavanje crnih misa pomoću kojih se priziva demon. Dolazi do pravog buma sotonizma i održavanja crnih misa koje obicno vode iskvareni svećenici koji na misama održavaju seksualno-magične orgije. Takvi rituali bili su najčešće u Francuskoj i odvijali se pod pokroviteljstvom ljubavnice Louisa XIV., madamme de Montespan, a održavao ih je okultist La Voistin i svećenik Abbe Guiborg.

Najpoznatiji sotonistički obredi održavali su se u 19. stoljeću u Francuskoj, a vodio ih je Abbe Boullan koji je bio vođa ogranka karmelićanske crkve i navodno je prakticirao crnu magiju i žrtvovanja djece. Širenju novog vjerskog poretka stao je u kraj 1847. Papa koji je izopćio ovaj red i njegove sljedbenike. Osnivač ovog ogranka, Eugene Vintras, optužen je za izvodjenje crnih misa koje je vodio gol, masturbirajući za vrijeme molitve za oltarom, te za homoseksualnost. Boullan je skupa sa svojom ljubavnicom, časnom sestrom Adele Chevalier, pobjegao iz samostana, izrodili su dvoje djece, a Boullan se specijalizirao za istjerivanje demona metodama koje su uključivale i mješavinu ljudskog izmeta i hostije koju je opsjednuta osoba morala progutati. Na jednoj od crnih misa žrtvovao je i jedno od svoje djece. Vjerovao je da se prvobitni grijeh Adama i Eve moze iskupiti samo upražnjavanjem seksa s inkubusima i sukubusima, odnosno seksualnim demonima. Stanislas de Guaita, inače pripadnik njegove grupe, autor je djela “Sotonin hram”, a bio je u stalnom sukobu s Boullanom, a neki smatraju da je i odgovoran za njegovu smrt (Boullan je naime umro od srčanog udara).

Nova era

Početkom dvadesetog stoljeća slijedi nova era sotonizma koja se utjelovila u liku Aleistera Crowleya, poznatog kao oca modernog sotonizma. Iako je u njegovim učenjima očito obožavanje demona, posebno Sotone, on sebe nikad nije smatrao sotonistom, vec se deklarirao kao čarobnjak i okultist.

Najveći sotonistički pokret modernog doba zapoceo je šezdesetih godina dvadesetog stoljeća pod vodstvom Antona Szandora LaVeya (rođen 1930. u Chicagu) koji je 1966. osnovao Sotonističku crkvu u San Franciscu i čije je djelovanje privuklo veliku pažnju javnosti. U mladosti je radio u cirkusu kao krotitelj lavova, a to ga je iskustvo kako je kasnije i sam tvrdio, poučilo o postojanju unutrašnjih moći i magije. Sljedeće zanimanje mu je bilo to što se pridružio putujućoj skupini u kojoj je radio kao pomoćnik mađioničara. Radio je zatim i kao fotograf za policiju, ali je uznemiren nasiljem koje je vidio napustio taj poziv i počeo svirati pianino po raznim noćnim klubovima. U to vrijeme počinje pohađati razne tečajeve o okultnom u kojima će naučiti mnogo o obredima koje su održavali templari, članovi Hellfire kluba, hermetisti, članovi Zlatne zore i Aleister Crowley; obredi su se LaVeyu izuzetno svidjeli pa ih je i sam počeo prakticirati. Ubrzo razvija vlastitu sotonističku filozofiju, prihvaćajuci demona kao prirodnu silu i pravu ljudsku prirodu koja je požudna, sklona pretjeranom ponosu, hedonizmu i svojeglavosti, atributima zgog kojih se društvo razvija. Smatrao je da ne treba nijekati tjelesne potrebe, vec ih slaviti, a sve one koji se protive takvom poretku treba prokleti. Na Valpurginu noc, 30. travnja 1966. g. LaVey je obrijao glavu i proglasio se osnivačem Sotonističke crkve koja je vrlo brzo dobila veliki broj članova (na vrhuncu svog djelovanja čak 25.000), a njegova žena Dianne postala je visokom svećenicom Crkve. S vremenom je odbacio crne mise vjerujuci da su zastarjele, reorganizirajući metode i koristeći za rituale enokijanski magični jezik koji je usvojio od Crowleya. Krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih godina, LaVey se više-manje povlači iz vodstva crkve i počinje pisati, objavivši tako “The Satanic Bible” 1966. g., “The satanic Rituals” 1972., a treća je “The Complete Witch”, prva knjiga ove vrste objavljena u Europi.

Sredinom sedamdesetih, Crkva gubi veliki broj članova koji osnivaju novi sotonistički ogranak, Setov hram. LaVeyova crkva doživljava svoj novi procvat u osamdesetim, ali tada LaVey više nije bio aktivni član. Setov hram osnovan je takodjer u San Franciscu, a štovali su egipatskog boga Seta koga nisu smatrali demonom već samo prototipom po kojem je ošmisljen lik Sotone. Prema njihovom vjerovanju, Set kroz stotine generacija pokušava pripremiti ljude za novi stupanj razvoja, a vrijeme za to je upravo stiglo. Prethodila su mu tri najvažnija događaja: prvi se dogodio 1904. kad je Crowley primio “Knjigu zakona”, drugi kad je 1966. osnovana Sotonistička crkva i treći, posljednji, zbio se 1975. osnivanjem Setovog hrama. Po njima samo su članovi Setovog hrama trebali preživjeti tu promjenu poretka.

| komentari (9) | print | # | * |

srijeda, 21.11.2007.

Duh (lat. spiritus).

1. U arhaičnim religijama, duša preminule osobe koja prebiva među preminulim predcima, a nakon eventualnog utjelovljenja opet se vraća u život; sjena, utvara.
2. U spiritizmu i okultizmu, duša preminule osobe koja se zaziva preko medija na spiritističkim seansama.
3. U monoteističkim religijama, nematerijalno, netjelesno biće, čisti duh (Bog, anđeo, đavao).
4. U Starom Zavjetu, božanski duh (ruah) koji nadahnjuje čovjeka i priopćuje mu objavu (proroci).
5. U Novom Zavjetu, otvorenost ljudske osobe prema milosti, odgovornosti i konačnom ispunjenju u Bogu. U tom smislu duh oprjeka je puti, a ne tijelu.
6. U kršćanskoj teologiji i filozofiji, nematerijalna supstancija (spiritus) koja može biti stvorena (anđeli i čovjek) i nestvorena (Bog). Ljudski duh je nematerijalno počelo, nositelj racionalnog mišljenja i htijenja. Za zemaljskog života u dubokoj je povezanosti s tijelom, prostorom i vremenom. Prema sv. Augustinu, ljudski duh je božansko prosvjetljenje, prema Tomi Akvinskome duh je dioništvo ljudske duše u božanskome. U krćanskih mistika novoplatonovske provenijencije duh je iskra duša, (scintila animae, grčki sinteresis) nerazorivi element u temelju ljudske psihe, "oko kojim duša gleda Boga i on nju".
7. U istočnim religijama, osobito u dominantnoj interpretaciji hinduizma, Adavaita Vedanti, apsolut, božansko prapočelo (Brahman), koje je identično s biti ljudske duše (Atman). U diferenciranome monizmu (Višištdadvaita Vedanta) atman je dio ili vid Brahmana, ali mu nije istovjetan u potpunosti.
8. U filozofiji, nematerijalna supstancija. Prema Platonu duh je metafizička praosnova svijeta i ljudske duše. Prema Descartesu duh (spiritus) je misaona supstancija (ens cogitans), nedjeljiva, neprotežna i posve različita od materije. U njemačkom idealizmu duh (Geist) je osnova spoznajnoteorijskih i ontoloških spekulacija. Prema Hegelu duh je stadij u dijalektičkom razvoju ideje, a očituje se u tri oblika (subjektivni ili psihološki, objektivni ili povijesni i apsolutni ili božanski duh). Materijalistički filozofi svode duh na materiju (L. Feuerbach, K. Marx). Prema nekim filozofima duh je oprjeka životu i prirodi (L. Klages, M. Scheler). Novovjekovna zapadnjačka filozofija u trajnoj je dvojbi o supstancijalnosti i osobnosti duha, dok su suvremene prirodne znanosti praktički potpuno izbacile pojam duha iz svoga nazivlja.

| komentari (4) | print | # | * |

Vraca se legenda :P

Evo kao sto vidite vratio sam blog...probat cu vratit neke postove...no uostalom mislim nastavit dalje s temama...ljudi oprostite sto sam onako izbriso blog odjednom...ali moro sam. Zato ovaj put vise truda i valjda ce bit jos bolji rezultati... Joj jedva cekam da opet udem u taj svijet misterija. Ajde ljudi uzivajte mi...veliki pozdraf svima i velika pusa mojoj najboljoj Matei!

| komentari (0) | print | # | * |

<< Arhiva >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Opis bloga

Linkovi

Malo o meni

Adsense